Prirodne mjere

U prihvaćanju mjera za duljinu čovjek je prvenstveno polazio od dijelova svojega tijela.

O tome svjedoče nazivi nekih mjernih jedinica, kao: stopa, palac, pedalj, lakat ili hvat.

 Kao mjera mase, međutim, upotrebljavao se navoljno izabran predmet. Nekad je to bilo zrno nekog ploda, a nekad običan kamen. Da je zaista tako bilo kazuju nam nazivi nekih mjernih jedinica, npr. “granulum” (zrno) – stara apotekarska jedinica mase; ili “stone” (kamen) – jedinica mase koja se donedavna upotrebljavala u Velikoj Britaniji.

Ideja da se jedinice za duljinu i za masu povežu u jedinstven sustav veoma je stara. Još je kod Asiraca za jedinicu mase “talent” uzimana masa kubične stope vode. Sličan se primjer pamti i u našim krajevima. Osim “težinske oke” u uporabi je bila i “obujamska oka”, odnosno jedinica obujma jednaka obujmu jedne oke vode.

Mnoštvo navoljno prihvaćenih, međusobno potpuno neovisnih mjernih jedinica veoma je otežavalo sporazumijevanje, a naročito trgovinu, među stanovnicima ne samo udaljenih, nego čak i susjednih krajeva. Razumije se da je bilo pokušaja da se provede ujednačenje mjernih jedinica.

 

 

 

 

 

 

Tako je engleski kralj Henrik I odredio da se duljina od vrha njegovog nosa do vrha srednjeg prsta ispružene njegove lijeve ruke nazove jard (yard) i kao takva upotrebljava kao mjerna jedinica za duljinu u Engleskoj.

 

Spomenimo slučaj Dubrovačke republike gdje je kao etalon duljine služila duljina podlaktice na spomeniku vitezu Orlandu. Stari Dubrovčani su međutim bili mudri i shvatili da dogovorno odabranu mjernu jedinicu treba učiniti dostatno bezličnom i precizno definiranom, pa su duljinu podlaktice viteza Orlanda urezali u postolje spomenika u obliku jedne crte s jasno označenim krajevima.