O programima pomoći Europske unije
Programi pomoći EU
Europska unija je od svog najvećeg proširenja u povijesti koje se dogodilo 1. svibnja 2004. godine pomagala nerazvijenim članicama u dostizanju razine razvijenosti ostalih zemalja članica. Tako je, organizacija pretpristupnih fondova u državama koje su podnijele zahtjev za članstvo iz srednje i istočne Europe u njihovim pripremama za punopravno članstvo u Europskoj uniji, počela neposredno nakon pada komunizma sa programom PHARE.
Program PHARE bio je namijenjen zemljama kandidatkinjama, prije svega Poljskoj i Mađarskoj, radi podizanja kapaciteta i pripreme za članstvo EU, primjenu pravne stečevine EU, te mogućnost korištenja kohezijskih i strukturalnih fondova. Slijedio je program ISPA za ostale istočnoeuropske zemlje, te CARDS i IPA za zemlje Zapadnog Balkana. Što zbog rata, što zbog političke izolacije, Hrvatska je relativno kasno u odnosu na ostale istočnoeuropske zemlje bila u mogućnosti koristiti EU fondove. RH je koristila program OBNOVA od 1996. do 2000. godine sa vrlo limitiranim sredstvima. Program CARDS je trajao od 2000. do 2004. godine primarno za zemlje Zapadnog Balkana. Postizanjem statusa kandidata za Hrvatsku su bila otvorena tri programa EU-a - ISPA, SAPARD i PHARE koji od 2007. godine zamjenjuje jedinstveni program pomoći zemljama kandidatima IPA.
I. Program pomoći IPA (Instrument for Pre-Accession Assistance)
Hrvatskoj se u 2007. godini otvorio program IPA kao integrirani instrument koji je zamijenio program CARDS te pretpristupne programe PHARE, ISPA i SAPARD.
IPA se sastoji od pet komponenti:
II. Korištenje strukturnih i kohezijskih fondova
Nakon stjecanja statusa države članice Europske unije 01.07.2013. godine, Republici Hrvatskoj su se za korištenje otvoriti strukturni i kohezijski fond kao kontinuitet pretpristupnog programa IPA u okviru financijske perspektive 2007. – 2013.
Strukturni i kohezijski fondovi instrumenti su regionalne politike Europske unije kojima je cilj smanjiti razlike u razvoju bogatih i siromašnih regija i zemalja članica. Ovi fondovi sudjeluju u ostvarivanju ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije. Oni čine oko trećinu ukupnih rashoda proračuna EU, odnosno veličinom su druga rashodovna stavka proračuna EU.
Pravo na korištenje strukturnih fondova imaju samo članice Europske unije. U tom smislu se Republika Hrvatska intenzivno priprema za korištenje strukturnih fondova i kohezijskog fonda u okviru financijske perspektive 2014. – 2020. Glavni preduvjeti za korištenje strukturnih instrumenata su: pripremljeni strateški dokumenti, pripremljeni projekti i odgovarajući administrativni kapacitete.
Što su strukturni fondovi?
Strukturni fondovi EU u službi su kohezijske politike Europske unije. Cilj ove politike, koja iznosi preko trećine ukupnog njezinog proračuna, je ostvariti gospodarsku i društvenu koheziju odnosno ujednačen razvoj unutar Europske unije. Iz Strukturnih fondova stoga se financiraju razvojni projekti koji doprinose smanjenju razlika među razvijenim i manje razvijenim dijelovima EU kao i promicanje ukupne konkurentnosti europskog društva i gospodarstva. Strukturni i kohezijski fond na raspolaganju su zemljama članicama Europske unije koje imaju potrebe za dodatnim EU ulaganjima, u svrhu ujednačenog i održivog gospodarskog i društvenog razvoja.
Fondovi iz kojih se financira kohezijska politika EU su:
Europski socijalni fond (ESF) predstavlja glavni financijski instrument Europske unije za ostvarivanje strateških ciljeva politike zapošljavanja. Fond osigurava podršku europskim regijama koje su pogođene visokom stopom nezaposlenosti. Pruža podršku povratku nezaposlenih među aktivnu radnu snagu, financirajući seminare, treninge i slično. Sredstvima iz ESF-a financira se jačanje ljudskih resursa u cilju povećanja izgleda pri zapošljavanju, povećanja radne produktivnosti, te jačeg stimuliranja gospodarskog rasta. Također se financiraju projekti koji promoviraju borbu protiv diskriminacije, te razvoj partnerstva za zapošljavanje i socijalnu uključenost.
Europski fond za regionalni razvoj (ERDF) služi smanjivanju razlika u razvoju pojedinih zemljopisnih područja ili između određenih socijalnih grupa. Pruža financijsku podršku infrastrukturnim ulaganjima, ulaganjima u nova radna mjesta, projektima lokalnoga razvoja, te pruža pomoć malim poduzećima. Iz ERDF-a financiraju se projekti iz područja: prometa,zaštite okoliša, energetike, obrazovanja, zdravlja, istraživanja i inovacija, te projekti s ciljem prevencije od rizika. Novac iz ERDF-a dostupan je najsiromašnijim regijama svih država članica.
Kohezijski fond (CF) financira projekte kojima se unapređuje okoliš i razvija prometna infrastruktura određena kao sastavni dio Trans-europske prometne mreže. Na sufinanciranje projekata u iznosu od najviše 80 – 85 % pravo imaju države članice čiji je bruto domaći proizvod ispod 90 % prosjeka Europske unije. Ovaj fond daje financijsku podršku iz područja prometa i zaštite okoliša. Također se financiraju projekti iz područja energetike koji imaju jasnu dimenziju zaštite okoliša poput obnovljivih izvora energije, energetska efikasnost itd. Glavna razlika u odnosu na strukturne fondove je to što se njegova sredstva dodjeljuju državama članicama, a ne regijama. Glavni kriterij za dodjelu pomoći jest bruto domaći proizvod (BDP) po glavi
stanovnika, koji mora biti manji od 90 % od prosjeka Europske unije.
III. Provedba regionalne politike
Ključnu ulogu u provedbi regionalne politike ima Europska komisija. Ona odobrava strateške programe, prati njihovu provedbu, sudjeluje u izradi programskih dokumenata te nadzire provedbu i način korištenja odobrenih sredstava. Osim što je predlagač raspodjele sredstava u okviru programskih sedmogodišnjih razdoblja, Komisija odobrava programe financiranja sastavljene u državama članicama, u skladu sa sredstvima predviđenim u uredbama Vijeća EU.
Vijeće EU i Europski parlament na prijedlog Europske komisije, i nakon traženja mišljenja Gospodarskog i socijalnog odbora te Odbora regija, utvrđuju ukupna sredstva za sedmogodišnje proračunsko razdoblje, zadatke, ciljeve i način rada fondova za dodjelu pomoći, te pravila koja se na njih primjenjuju. Odbor regija te Gospodarski i socijalni odbor imaju savjetodavnu ulogu u postupku donošenja odluka na području regionalne politike. Nacionalne strukture, odnosno državna, regionalna i lokalna tijela imaju veliku ulogu pri izradi regionalnih razvojnih planova i glavni su nositelji provedbe programa i projekata koji se sufinanciraju iz proračuna EU.
IV. Kohezijska politika
Politika gospodarskog i socijalnog povezivanja (Economic and Social Cohesion) jedna je od financijski najvažnijih zajedničkih politika Europske unije - na nju se troši trećina ukupnog proračuna EU-a. Osmišljena je za smanjenje gospodarskih i socijalnih razlika između država članica Europske unije pomaganjem regionalnog razvoja. Zbog toga, kad se govori o regionalnoj politici EU, treba imati na umu da nije riječ samo o regionalnom razvoju u užem smislu riječi, nego o nastojanju da se postigne povezivanje na razini EU-a smanjivanjem postojećih razlika u stupnju razvoja između njezinih regija.
Uz naziv regionalna politika (Regional Policy) rabi se i naziv kohezijska politika (Cohesion Policy), a oba se odnose na politiku čiji je cilj solidarnost i smanjivanje razlika koje su oduvijek postojale, a produbljuju se nakon stvaranja zajedničkog tržišta i uvođenja zajedničke valute ili su nastale tijekom provedbe nekih drugih zajedničkih politika EU-a.
Regionalna politika EU-a najvažniji je instrument za postizanje kohezije i podrazumijeva prilagodbu novim kretanjima te restrukturiranje velikih razmjera (razvoj infrastrukture, smanjivanje nezaposlenosti, poticanje industrije i svih oblika djelatnosti) kako bi se poboljšala konkurentnost lokalnih gospodarstava i time izjednačile nejednakosti u razvoju regija EU.
Kroz svoje periodične izvještaje, koji su sastavljeni na temelju statističkih podataka Eurostata, Europska komisija ispituje stanje regionalnih razlika.
Dva važna pokazatelja (koji su vrlo neravnomjerno raspoređeni u EU) razvijenosti neke regije;
Već od samih njezinih početaka, regionalna politika temelji se na pretpostavci da su regije u središtu EU-a u prednosti pred onima na periferiji. Nakon uzastopnih pristupanja novih članica te su razlike još veće, zbog ukupne slabije gospodarske razvijenosti svih novih članica EU-a.
Europska unija je od svog najvećeg proširenja u povijesti koje se dogodilo 1. svibnja 2004. godine pomagala nerazvijenim članicama u dostizanju razine razvijenosti ostalih zemalja članica. Tako je, organizacija pretpristupnih fondova u državama koje su podnijele zahtjev za članstvo iz srednje i istočne Europe u njihovim pripremama za punopravno članstvo u Europskoj uniji, počela neposredno nakon pada komunizma sa programom PHARE.
Program PHARE bio je namijenjen zemljama kandidatkinjama, prije svega Poljskoj i Mađarskoj, radi podizanja kapaciteta i pripreme za članstvo EU, primjenu pravne stečevine EU, te mogućnost korištenja kohezijskih i strukturalnih fondova. Slijedio je program ISPA za ostale istočnoeuropske zemlje, te CARDS i IPA za zemlje Zapadnog Balkana. Što zbog rata, što zbog političke izolacije, Hrvatska je relativno kasno u odnosu na ostale istočnoeuropske zemlje bila u mogućnosti koristiti EU fondove. RH je koristila program OBNOVA od 1996. do 2000. godine sa vrlo limitiranim sredstvima. Program CARDS je trajao od 2000. do 2004. godine primarno za zemlje Zapadnog Balkana. Postizanjem statusa kandidata za Hrvatsku su bila otvorena tri programa EU-a - ISPA, SAPARD i PHARE koji od 2007. godine zamjenjuje jedinstveni program pomoći zemljama kandidatima IPA.
I. Program pomoći IPA (Instrument for Pre-Accession Assistance)
Hrvatskoj se u 2007. godini otvorio program IPA kao integrirani instrument koji je zamijenio program CARDS te pretpristupne programe PHARE, ISPA i SAPARD.
IPA se sastoji od pet komponenti:
- Pomoć u tranziciji i jačanju institucija (Komponenta I.) koja predstavlja svojevrstan neposredan nastavak aktivnosti iz programa PHARE, uz iznimku komponente ekonomske i socijalne kohezije
- Regionalna i prekogranična suradnja (Komponenta II.) u sklopu koje će se financirati zajedničke prekogranične aktivnosti između država korisnica programa IPA, kao i suradnju između država korisnica IPA-e i susjednih država članica Europske unije;
- Regionalni razvoj (Komponenta III.) kao sastavnica koja predstavlja nastavak programa ISPA i komponente ekonomske i socijalne kohezije programa PHARE, te financira infrastrukturne projekte većih razmjera na području zaštite okoliša i prometa, kao i programe poticanja nacionalne konkurentnosti te ujednačenog regionalnog razvoja. Ova sastavnica programa IPA predstavlja pripremu za korištenje Europskog fonda za regionalni razvoj nakon pristupanja;
- Razvoj ljudskih resursa (Komponenta IV.) kao preteča Europskog socijalnog fonda financira projekte na području socijalne kohezije u svrhu ostvarivanja ciljeva Europske strategije za zapošljavanje;
- Ruralni razvoj (Komponenta V.) neposredno se nastavlja na program SAPARD i osigurava financijska sredstva za projekte primjene pravne stečevine na području poljoprivrede, kao i one kojima se promiče razvoj u ruralnim područjima.
II. Korištenje strukturnih i kohezijskih fondova
Nakon stjecanja statusa države članice Europske unije 01.07.2013. godine, Republici Hrvatskoj su se za korištenje otvoriti strukturni i kohezijski fond kao kontinuitet pretpristupnog programa IPA u okviru financijske perspektive 2007. – 2013.
Strukturni i kohezijski fondovi instrumenti su regionalne politike Europske unije kojima je cilj smanjiti razlike u razvoju bogatih i siromašnih regija i zemalja članica. Ovi fondovi sudjeluju u ostvarivanju ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije. Oni čine oko trećinu ukupnih rashoda proračuna EU, odnosno veličinom su druga rashodovna stavka proračuna EU.
Pravo na korištenje strukturnih fondova imaju samo članice Europske unije. U tom smislu se Republika Hrvatska intenzivno priprema za korištenje strukturnih fondova i kohezijskog fonda u okviru financijske perspektive 2014. – 2020. Glavni preduvjeti za korištenje strukturnih instrumenata su: pripremljeni strateški dokumenti, pripremljeni projekti i odgovarajući administrativni kapacitete.
Što su strukturni fondovi?
Strukturni fondovi EU u službi su kohezijske politike Europske unije. Cilj ove politike, koja iznosi preko trećine ukupnog njezinog proračuna, je ostvariti gospodarsku i društvenu koheziju odnosno ujednačen razvoj unutar Europske unije. Iz Strukturnih fondova stoga se financiraju razvojni projekti koji doprinose smanjenju razlika među razvijenim i manje razvijenim dijelovima EU kao i promicanje ukupne konkurentnosti europskog društva i gospodarstva. Strukturni i kohezijski fond na raspolaganju su zemljama članicama Europske unije koje imaju potrebe za dodatnim EU ulaganjima, u svrhu ujednačenog i održivog gospodarskog i društvenog razvoja.
Fondovi iz kojih se financira kohezijska politika EU su:
- Europski socijalni fond (European Social Fund, ESF)
- Europski fond za regionalni razvoj (European Fund for Regional Development, ERDF)
- Kohezijski fond (Cohesion fund, CF)
Europski socijalni fond (ESF) predstavlja glavni financijski instrument Europske unije za ostvarivanje strateških ciljeva politike zapošljavanja. Fond osigurava podršku europskim regijama koje su pogođene visokom stopom nezaposlenosti. Pruža podršku povratku nezaposlenih među aktivnu radnu snagu, financirajući seminare, treninge i slično. Sredstvima iz ESF-a financira se jačanje ljudskih resursa u cilju povećanja izgleda pri zapošljavanju, povećanja radne produktivnosti, te jačeg stimuliranja gospodarskog rasta. Također se financiraju projekti koji promoviraju borbu protiv diskriminacije, te razvoj partnerstva za zapošljavanje i socijalnu uključenost.
Europski fond za regionalni razvoj (ERDF) služi smanjivanju razlika u razvoju pojedinih zemljopisnih područja ili između određenih socijalnih grupa. Pruža financijsku podršku infrastrukturnim ulaganjima, ulaganjima u nova radna mjesta, projektima lokalnoga razvoja, te pruža pomoć malim poduzećima. Iz ERDF-a financiraju se projekti iz područja: prometa,zaštite okoliša, energetike, obrazovanja, zdravlja, istraživanja i inovacija, te projekti s ciljem prevencije od rizika. Novac iz ERDF-a dostupan je najsiromašnijim regijama svih država članica.
Kohezijski fond (CF) financira projekte kojima se unapređuje okoliš i razvija prometna infrastruktura određena kao sastavni dio Trans-europske prometne mreže. Na sufinanciranje projekata u iznosu od najviše 80 – 85 % pravo imaju države članice čiji je bruto domaći proizvod ispod 90 % prosjeka Europske unije. Ovaj fond daje financijsku podršku iz područja prometa i zaštite okoliša. Također se financiraju projekti iz područja energetike koji imaju jasnu dimenziju zaštite okoliša poput obnovljivih izvora energije, energetska efikasnost itd. Glavna razlika u odnosu na strukturne fondove je to što se njegova sredstva dodjeljuju državama članicama, a ne regijama. Glavni kriterij za dodjelu pomoći jest bruto domaći proizvod (BDP) po glavi
stanovnika, koji mora biti manji od 90 % od prosjeka Europske unije.
III. Provedba regionalne politike
Ključnu ulogu u provedbi regionalne politike ima Europska komisija. Ona odobrava strateške programe, prati njihovu provedbu, sudjeluje u izradi programskih dokumenata te nadzire provedbu i način korištenja odobrenih sredstava. Osim što je predlagač raspodjele sredstava u okviru programskih sedmogodišnjih razdoblja, Komisija odobrava programe financiranja sastavljene u državama članicama, u skladu sa sredstvima predviđenim u uredbama Vijeća EU.
Vijeće EU i Europski parlament na prijedlog Europske komisije, i nakon traženja mišljenja Gospodarskog i socijalnog odbora te Odbora regija, utvrđuju ukupna sredstva za sedmogodišnje proračunsko razdoblje, zadatke, ciljeve i način rada fondova za dodjelu pomoći, te pravila koja se na njih primjenjuju. Odbor regija te Gospodarski i socijalni odbor imaju savjetodavnu ulogu u postupku donošenja odluka na području regionalne politike. Nacionalne strukture, odnosno državna, regionalna i lokalna tijela imaju veliku ulogu pri izradi regionalnih razvojnih planova i glavni su nositelji provedbe programa i projekata koji se sufinanciraju iz proračuna EU.
IV. Kohezijska politika
Politika gospodarskog i socijalnog povezivanja (Economic and Social Cohesion) jedna je od financijski najvažnijih zajedničkih politika Europske unije - na nju se troši trećina ukupnog proračuna EU-a. Osmišljena je za smanjenje gospodarskih i socijalnih razlika između država članica Europske unije pomaganjem regionalnog razvoja. Zbog toga, kad se govori o regionalnoj politici EU, treba imati na umu da nije riječ samo o regionalnom razvoju u užem smislu riječi, nego o nastojanju da se postigne povezivanje na razini EU-a smanjivanjem postojećih razlika u stupnju razvoja između njezinih regija.
Uz naziv regionalna politika (Regional Policy) rabi se i naziv kohezijska politika (Cohesion Policy), a oba se odnose na politiku čiji je cilj solidarnost i smanjivanje razlika koje su oduvijek postojale, a produbljuju se nakon stvaranja zajedničkog tržišta i uvođenja zajedničke valute ili su nastale tijekom provedbe nekih drugih zajedničkih politika EU-a.
Regionalna politika EU-a najvažniji je instrument za postizanje kohezije i podrazumijeva prilagodbu novim kretanjima te restrukturiranje velikih razmjera (razvoj infrastrukture, smanjivanje nezaposlenosti, poticanje industrije i svih oblika djelatnosti) kako bi se poboljšala konkurentnost lokalnih gospodarstava i time izjednačile nejednakosti u razvoju regija EU.
Kroz svoje periodične izvještaje, koji su sastavljeni na temelju statističkih podataka Eurostata, Europska komisija ispituje stanje regionalnih razlika.
Dva važna pokazatelja (koji su vrlo neravnomjerno raspoređeni u EU) razvijenosti neke regije;
- bruto domaći proizvod po glavi stanovnika (BDP)
- stopa nezaposlenosti
Već od samih njezinih početaka, regionalna politika temelji se na pretpostavci da su regije u središtu EU-a u prednosti pred onima na periferiji. Nakon uzastopnih pristupanja novih članica te su razlike još veće, zbog ukupne slabije gospodarske razvijenosti svih novih članica EU-a.